Mirjana Hemun sa svojim prijateljicama iz Udruženja „Banstolka” uspešno promoviše domaću hranu i lepote . Nije ona za džabe i zvanično „žena zmaj”.
Mirjana Hemun (59), vlasnica poljoprivrednog gazdinstva i predsednica Udruženja žena „Banstolka” iz Maradika na Fruškoj gori, uspela je da od svog imanja napravi sremski raj na zemlji. Za lepotu koju je stvorila Mirjana je lane dobila nagradu „Cvet uspeha za ženu zmaja”, koju svake godine dodeljuje Udruženje poslovnih žena Srbije.
Njeno imanje nije teško pronaći. Selo Maradik ugnezdilo se između Inđije i Sremskih Karlovaca, Iriškog Venca i Čortanovaca, baš nekako u sredini. Čim kročite u Mirjanino ušuškano domaćinstvo, koje se nalazi u vikend-naselju Banstol, prisetićete se detinjstva.
– To sam i htela. Da svojim gostima, u ambijentu prave sremačke kuće, ponudim stara jela iz ovog kraja, poput rinflajša, perkleta, trganjaca, flekica, štrudle i paprikaša – kaže.
A sve je počelo 2007. godine, kada je ispred svoje kuće prodala prvu korpu trešanja. Pokušavala je tada da prebrodi depresiju u koju je zapala pošto joj je 2004. umro suprug Miroslav s kojim je provela 33 godine u srećnom braku. Bio joj je prvi momak i jedina ljubav u životu. Udala se za njega sa 16 godina, zajedno su rasli.
– Naše imanje u Banstolu, u koje smo oboje uložili mnogo truda i ljubavi, počelo je da propada. Bila sam u depresiji tri godine. Onda sam polako počela da uviđam da od toga nema ništa, rešila sam da se prihvatim posla i sačuvam ono što imam – priča.
Bele trešnje su mi otvorile put
I posao je krenuo. To je Mirjani dalo krila, počela je da širi svoj mali biznis.
– Od komšija sam otkupljivala voće i povrće i prodavala ga ispred svoje kuće. Sve što nisam stigla da prodam sveže prerađivala sam u džem, slatko i sokove. Po starim receptima, bez veštačkih dodataka.
Ubrzo se nadaleko pročulo za Mirjanine đakonije. Gosti su kucali na njena vrata, porudžbine su stizale, nije mogla sama sve da postigne. Okupila je žene iz fruškogorskog kraja i osnovala Udruženje „Banstolka”. Zajedno su počele da promovišu domaću hranu i lepote Srema.
– Za slatko od belih trešanja 2010. godine dobila sam nagradu na Beogradskom etno-sajamu hrane i pića. Bila je to prva potvrda za moj trud, ali i motiv da idem dalje. Mnogo mi je to značilo!
Jedan proizvod Mirjanu je proslavio. To je „fruškogorski skočko”, koji je napravila sa ženama iz Udruženja.
– Koristi se kao seksi salata i donosi radost u kuću. Napravljen je od 18 prirodnih sastojaka zalivenih medom, koji, pored afrodizijačkih svojstava, osvežavaju pamćenje i jačaju imunitet. Pročulo se da je bolji od „vijagre”, pa je na 77. Međunarodnom poljoprivrednom sajmu u Novom Sadu „skočko” nagrađen velikom zlatnom medaljom za kvalitet.
Suprug bi bio ponosan na mene
Mirjana je poreklom Čehinja. Njeni roditelji su se 1954. godine doselili iz Daruvara u Bešku.
– Polovinom 18. veka Česi su naseljavali deo Slavonije, krčili su šumu i zapošljavali se kod grofa Josipa Jankovića, tadašnjeg veleposednika. Ti Česi su moji preci.
U Beški je završila osnovnu školu, pa izučila zanat u lokalnoj krznari i kratko radila u jugoslovenskoj krznarskoj industriji.
– Ubrzo se pojavio moj suprug. Bila je to ljubav na prvi pogled i nakon mesec dana bili smo venčani. Godinama su ljudi Mirjanu znali kao Miru Mikicinu.
Otkad ga nema, Mirjani ćerka Andrijana i sin Nikola daju snagu. Ćerka je udata za pravoslavnog sveštenika i živi u Pečuju. Podarila joj je četvoro unučića. Sin i snaha su često s njom na imanju. Stignu da joj pomognu iako imaju petoricu dečaka, od tri do 13 godina.
– Meni je najveća radost kada za sto sedne nas četrnaestoro uz smeh, šalu i dobar sremački ručak. A sigurna sam da bi i moj pokojni suprug bio ponosan na to što sam od njegove Mire postala poslovna žena Mira Banstolka.
Koliko je značajno to što radi, postala je svesna tek kada je na predlog vojvođanske vlade dobila „Cvet uspeha za ženu zmaja”.
– Prvi gosti su mi bili Česi, a onda su došli Rusi, Holanđani, Austrijanci, Mađari, Slovenci… Najsrećnija sam kad me, pošto odu kući, pozovu i kažu: „Bilo nam je predivno kod vas, doći ćemo opet.”
Izvor: Blic žena
Autor: Violeta Nedeljković